Načelo radnog stakla uglavnom se temelji na širenju i refrakciji svjetlosti. Kad svjetlost pogodi površinu stakla, dio svjetlosti će se odraziti, dok će drugi dio proći kroz čašu i propagirati na drugu stranu. To je zato što površina stakla ima reflektirajuću svojstva, a dio svjetlosti će se odraziti natrag u skladu sa zakonom refleksije. Svjetlo koje prolazi kroz staklo će naići na fenomen refrakcije unutar čaše. Budući da je refraktivni indeks stakla veći od zraka, svjetlost će se savijati u normalnom smjeru stakla, uzrokujući da svjetlost promijeni smjer tokom širenja.
Sastav i proces pripreme stakla imaju važan utjecaj na optička svojstva. Obično staklo se uglavnom sastoji od sirovina poput silikonskog dioksida (sio₂), soda pepela (na₂co₃) i krečnjaka (caco₃). Ove sirovine se rastope i reagiraju na visokim temperaturama kako bi se formirali ujednačenu tekuću smjesu. Kako se temperatura postepeno opada, viskoznost tečnog supstanci se povećava, a kretanje atoma ili molekula postaje sve teže. Konačno, ona se učvršćuje direktno bez oblikovanja redovne kristalne strukture za formiranje amorfne čvrstog poput stakla.
Lampica prenosa stakla povezana je sa molekularne strukture svog materijala. Molekularna struktura stakla je neuređena, a atomi ili molekuli u njemu se ne raspoređuju redovno. To omogućava da svjetlost bude prozirna, a da se ne razbacuju u čaše. Pored toga, kontrolom kompozicije i metoda obrade stakla, može se proizvesti staklo sa specifičnim optičkim svojstvima, poput stakla koje prenosi svjetlost specifične valne duže, ima specifičan indeks ili disperzijska svojstva.
